„E kad sam smo mi bili mali…” Ovom rečenicom često počinje prekor starijih. Ako odugovlačiš sa stavljanjem sudova u mašinu za pranje bićeš suočen s komentarom: „Kad sam ja bila mala, mašina za pranje suđa nije ni postajala”.
Nećeš da pokosiš dvorište?
„Kad sam ja bila mala, naše dvorište je bilo 10 puta veće”.
Ne ide ti se do autobuskog stajališta?
„Kad smo mi bili mali išli smo pješke u školu.”
Svi smo mi čuli priče naših najbližih, kojima je ranije bilo mnogo teže, a mislili smo da je to plod njihove bujne mašte. Mislili smo da nije bilo moguće sve to doživeti za to životno doba. Tako je i bilo i sa mojim ocem i njegovim pričama iz djetinjstva.
Moj otac je odrastao u malom selu u Srbiji (tako kaže on, mada to selo pripada Crnoj Gori). Njegovo djetinjstvo se razlikovalo od mog. Najstariji od četvoro djece, morao je vrlo rano preuzeti obaveze oko domaćinstva, kao i svako drugo dijete toga vremena.
Bez vode i struje u kući, moj otac je živio u domaćinstvu koje je proizvodilo sve što im je bilo potrebno; krave su davale mlijeko, koke jaja, iz rijeke su uzimali vodu…
Prihod moga dede i babe poticao je od vodenice i od babinih odlazaka u grad, gdje bi na pijaci prodavala sir i druge domaće proizvode.
Ustajali su rano, a na počinak išli kasno, i tako iz dana u dan, mjesec za mjesece, godinu za godinom. Nije bilo odmora, bolovanja ili slobodnih dana.
Ljetos sam imala zadovoljstvo da se vratim u selo moga oca, gdje sam kao dijete, svake godine, provodila mjesec dana.
Vremenom razlike u načinu života između Srbije i Kanade postale su jasnije, kao i život o kome moj otac priča počinjući sa „kad sam ja bio mali dječak”.
Ja uživam slušajući o očevim nestašlucima sa njegovim drugovima na putu do škole. On bi često ponosito govorio o dužini i naporu tog putovanja. Prošavši ljetos lično tim putem shvatila sam da nije pretjerivao.
Otprilike šest kilometara, do i natrag do osnovne škole. Ipak, to je sitnica u poređenju sa 17 kilometara do i natrag do srednje škole.
Pošto bi ustao u pet sati i na brzinu doručkovao otac bi već bio na putu u školu. Spustio bi se do rijeke koju bi prešao skačući sa kamena na kamen, zatim bi ga put vodio uz rijeku, gdje bi se sreo sa društvom. Zatim bi se penjali uz brdo, prolazeći kroz livade, pored ljudi zauzetih radeći na zemlji, stoke koja je bila na ispaši, sretajući drugu djecu na putu ka školi.
Od kuće su odlazili ranije nego što je bilo potrebno da stignu u školu na vrijeme, da bi imali vremena za fudbal i druge nestašluke.
Do momenta kada se ja probudim i počnem spremati za 1.300 metara do Stratford hola, oni bi već imali nisku događanja i doživljaja ravnu nečijem cijelom danu.
Vremena su se promijenila, sada je malo ljudi u selu. Osnovna škola davno je zatvorena, a u srednjoj ima nekoliko đaka.
Rijeka u kojoj sam kao dijete plivala ljetos je izgledala kao potočić. Puteljci nekada utabani prolaskom domaće stoke obrasli su u šiblje i rastinje.
Vodenica još stoji, kao i kuća u kojoj je moj otac odrastao, ali tu više niko ne živi.
Moj deda se rodio u Lici i izmedju 2 svetska rata dosao u Beograd sa 16,i uspeo .
Komunisti su mu oduzeli radnju. Ali sve to na stranu,on je emigrirao za boljim zivotom. Iz istog razloga i ja sam pokusao,ali preko okeana. I moj deda je ostao bez radnje oduzete od novih vlasti,a ja bez svega pokusavajuci da uradim isto sto i on,samo dalje. I nisam se prevario sto sam pokusao,jer sam video dalje bas kao i on,bez straha. Ja sam to zeleo zbog naseg deteta,a znam da sam ispravno razmisljao. Ne iz ideala vec iz surove realnosti.