Vladika Grigorije obratio se građanima na svom zvaničnom Instagram nalogu. On se u svom obraćanju osvrnuo na trenutnu situaciju, istakavši da smo “došli do tačke kada strah više nije funkcionalan, već nas blokira.”
Tekst prenosimo u celosti:
„Mnogo smo puta dosad iskusili kolektivni strah. Naša istorija je svojevrsna istorija straha i strepnje nad životom i za život bližnjih. Taj strah je, čini mi se, postao dio genetskog koda pa čak i onda kada nema razloga za strahovanje, u onim iole mirnijim vremenima, prisutno je bar sjećanje na strah koje se generacijski prenosi. Onaj poznati osjećaj da bi nešto moglo krenuti po zlu i da se ne treba previše „uznositi“, ili da bi trebalo makar staviti kamenčić u cipelu, da žulja.
I evo nas, još jedanput smo dospjeli do tačke kada strah više nije funkcionalan i u službi zaštite života već njegovog blokiranja na svim poljima. To je strah koji život pretvara u njegovu suprotnost – ne nešto čemu se radujemo i u čemu svjesno učestvujemo, nego ono od čega strepimo i čime rukovodi nešto sasvim iracionalno.
Posljednjih nedjelja takav strah prazni rafove u prodavnicima, tjera na brzoplete i panične odluke kako bi se što više osigurali ne mareći mnogo za druge i da li će njima nešto preostati.
I nije sporno ni loše kupiti osnovne namirnice za kraći period, u nekoj razumnoj mjeri. Sporno je panično sakupljati velike zalihe i time stvarati atmosferu u kojoj život nije život već nekakav prostor iza rešetaka u koji smo se sami smjestili zajedno sa sopstvenim napadima panike koja mori više od gladi i nemaštine.
Sjetimo se histerije na početku pandemije i praznih rafova s toalet-papirom. Iz ove perspektive ta panika izgleda nepotrebno. Čak smiješno. I nije moguće stvoriti zalihe za godinu dana, a kamoli za nekoliko godina, jer nije moguće živjeti život unaprijed ni dva dana a kamoli dvije godine. Ako to i pokušamo, postajemo taoci krize koju dobrim dijelom sami stvaramo jer bi hrane zaista moglo ponestati, ali ne zbog rata u Ukrajini, ne zbog Rusije, već zbog nas i naše panike.
Želeći da sačuvamo život, mi ga, paradoksalno, na ovaj način gubimo. Proći će i ovo, ovako ili onako, kao što su prošle devedesete, kao što prolazi korona, kao što bi mogao proći i sam život dok u nekoj prodavnici kupujemo dvadeset i osmu litru ulja zaredom koju nemamo gdje da smjestimo.”
