Rat je mutna voda
Ratni snimatelj je najčešće sam sa najboljom kamerom ili fotoaparatom, idu mu na ruku tehnologija koja je napredovala, ali i zbog prirode posla za koji se opredelio. Na opasnim mestima ne možete imati svitu… Da ne govorim da se morate prilagoditi određenoj vrsti asketizma, kaže Miodrag – Miki Stojičić, jedan od najpoznatijih svetskih ratnih snimatelja koji u poslednjih 28 godina radi za italijansku nacionalnu televiziju RAI
U Beogradu je za uskršnji praznik boravio Miodrag – Miki Stojičić, jedan od najpoznatijih svetskih ratnih snimatelja. U poslednjih 28 godina, Stojičić radi za italijansku nacionalnu televiziju RAI.
Svih ovih godina, kamera je njegov zanat – njegova ljubav.
– Ja obično kažem: neko se bavi ekstremnim sportovima, a ja ekstremnim snimanjima. Ušao sam čudnim okolnostima u sve to – počinje svoju životnu priču Stojičić. – Sada sam najstariji ratni snimatelj, što ne mora da bude pohvalno. Tako je od trenutka kada se povukao Džon Simpson (79), ikona Bi-Bi-Sija. On je trenutno savetnik u Bi-Bi-Siju, a izveštavao je iz više od 120 zemalja, uključujući trideset ratnih zona.
Miki Stojičić je karijeru počeo u TV Beograd. Rođen je Leskovcu. Proputovao je svet i bio na onim mestima odakle su samo stizale strašne slike rata i razaranja. Bio je u Libanu, Kurdistanu, Čadu, Avganistanu, Tunisu, Iraku, Siriji, Libiji. Snimio je Gadafija koji je tom prilikom obećao da će dovesti kamile u Beograd, što je i u radio… Sarađivao je sa vodećim svetskim televizijama Bi-Bi-Si, En-Bi-Si, Rojters. Radio je za japansku i grčku televiziju. U poslednjih godinu dana živi na relaciji Rim – Beograd.
Stojičić nije pričljiv čovek. Mnogo toga je video i vremenom postao još ćutljiviji.
– Radio sam petnaest godina u RTS-u i oko sebe imao asistente, novinare, rasvetljivače, tonce… Ratni snimatelj je najčešće sam sa najboljom kamerom ili fotoaparatom, idu mu na ruku tehnologija koja je napredovala, ali i zbog prirode posla za koji se opredelio. Na opasnim mestima ne možete imati svitu… Da ne govorim da se morate prilagoditi određenoj vrsti asketizma. Za put od mesec dana sve mora da se spakuje u omanjoj torbi.
U poslednjih nekoliko meseci putuje po Italiji, snima umetničke dokumentarce. Ne zna još koliko će tako raditi, ali za njega je pravo osveženje, potpuno suprotno od slikanja ratnih prizora… Neverovatne su te priče o rimskim restauratorima, koji su, tvrdi, najbolji na svetu. Trenutno snimaju o pozorištima kojih je u Italiji u svakom selu a stara su 500, 600 godina. Za Italiju kaže da je muzej na otvorenom. Kada se rodite u lepoti i stalno se njom okruženi, veli, normalno je da je vaša percepcija za lepo izgrađena i da ćete stvoriti nešto što je originalno.
– Zato su Italijani dobri dizajneri. Njihov Ferari, a i Dukato su skulpture, umetnička dela. Koliko se Italijani razlikuju od nas? Malo i mnogo! U prioritetima – da li će prvo da jedu ili da rade. Uvek im je ono prvo bitnije. Cene svačiji rad. To stoji. Pridržavaju se standarda. Koliko cene snimateljski posao? Mi stariji TV snimatelji drznemo se ponekad pa uradimo onako kako želimo, ako im se ne sviđa baš nas briga. Ali vole da isteruju ono što su zamislili…
U snimateljskom poslu je presudan talenat. Nije važno samo da napravite lepe slike. Možete da imate brdo lepih slika, ali ako nisu u funkciji televizijske priče, ako kadar nije dobro ispeglan, to ne može da prođe.
Čujemo da ga na jesen čeka nova turneja, sa RAI, putovaće po Italiji i držaće obuku mladim snimateljima.
– Vas Italijani baš vole?
– I ja njih volim. Suština je u dogovoru. Sarađivao sam i sa američkim televizijama, kanadskim, sa Grcima i Japancima, ali za Italijane najduže radim.
Šesnaest godina je sa Enjom Remondinom, novinarom bogatog iskustva, putovao po svetu.
– Kada je RAI otvarao biro u Istanbulu, on me je pozvao: Miki, ideš sa mnom. Ako ne ideš ti i ja ne idem. Istanbul je carski grad. Ko nije bio, treba da ga vidi i doživi. Kao dečak sa sedam-osam godina bio sam prvi put u Istanbulu. Sedeli smo roditelji, brat i ja na Bosforu. Sećam se kako je jedan veliki brod prolazi i zaklanjao pogled na drugu obalu Istanbula. To je prva slika sa Bosfora koju sam zapamtio. Rim nema uzbuđenja koja ima Istanbul. Volim istanbulske kvartove gde živi običan svet. Tamo je život. Svuda se oseća miris kafe. Oni sede na pragovima svojih kuća, piju kafu i pričaju jedni sa drugima… Ne znam da li znate, tri hiljade turskih reči mi koristimo, a Turci oko 700 naših srpskih. Turci nas poštuju. Evo, zašto. U vreme Varšavskog pakta jedino smo im mi bili veza, njihov tekstil je išao preko Jugoslavije. Gazde u Kapali čaršiji to odlično znaju. Pamte. Tako su preživeli.
Pričamo o Stojičićevim snimateljskim pohodima. Požalio nam se da mu je najteže pada da nosi sako kada mora da nekog intervjuiše. Ne voli uniformisanost. U duši je ostao hipik.
– Moj komšija je imao teget engleski blejzer, pozajmljivao sam ga godinama od njega.
Još kaže da se u snimateljskom poslu iskustvo stekne posle mnogo godina. Kada krenete da radite ne znate šta nedostaje. Niste spremni. Tek posle vidite da ste promašivali. Da ste ulazili u neke situacije iz koje je mogao samo Bog da vas spasi. Sećam se, u Bosni sam išao po Ozrenu. Kada se vratim uveče od ljudi čujem da je bomba preletela pet, šest kilometara iza ratne linije i usmrtila mnoge. Rizik je bio nula, ali su nastradali. Kada sam bio kod Tuzle, na brdo Jabuka, svakog dana su mi tražili novu sliku. „Šalji nove”. U takvim okolnostima nemate vremena da pričate sa običnim vojnikom već morate odmah da pitate: Ko je ovde gazda? Tumaraš po brdima i tragaš. Dosta komandira je stradalo posle rata. Rat je mutna voda. Kada pričam o ratu vrlo vodim računa da pričam samo ono što sam video. Jedno sam bio na nekoj planini sa „Panterima”. Uveče odem do kafane i čujem da ljudi za stolom pričaju o mestu sa kog sam se upravo vratio. Jedini sam bio tamo, a ono što su govorili apsolutno nije bilo tačno.
Priča nam da mu na njegovim putovanjima najteže pada let avionom.
– Moj dobar prijatelj, novinar Dejan Lučić, ima običaj da kaže: „Ne plašim se aviona, ali kad god sletim znam da sam nešto ućario od života”. Ta preciznost ubija, ako zakasniš deset sekundi, satima čekaš sledeći let. Volim da budem tačan, ali ne kao švajcarski sat. Malo ležernosti nije na odmet. Mi imamo kao narod šire poglede od onih na zapadu. Volim Srbiju. Uveren sam, da su pedeset odsto veće plate, naš narod bi se vratio, vodio računa o svojim starima, ocu i majci, živeli bi sa svojim prijateljima. Koja bi to sreća bila. Svaki čovek treba da putuje što više zbog ličnog iskustva. Da vidi koliko je tačna slika sveta koju nudi televizija, da razbije tu maglu. Putovanja čoveka čine bogatijim, proba razna jela i vina, vidi druge ljude. Moji roditelji, otac Petar, koji je bio ginekolog i koji je porodio pola Leskovca, i majka Natalija, ekonomista, stalno su putovali. Ja sam bio u Nepalu i zaljubio se u taj kraj sveta. Bio sam sa ćerkom Anom, koja je profesor klavira, i sinom Petrom, koji je dizajner zvuka, i proveo divne trenutke. Kod nas u kući je velika demokratija. Moja najveća radost su moji unuci Sunce i Uriel. Moji šampioni! To su sinovi moje ćerke. Čime se bavim dok sedim u Beogradu? Sa suprugom Jasminom radim na dokumentarnom filmu o pozorišnom projektu u kojem učestvuju štićenici Doma za lica ometena u razvoju u Kulinama kod Aleksinca. Za mene je to novo, snažno emotivno iskustvo.
Grad u kome su i Bitlsi meditirali
U mesto sa 100.000 stanovnika, na istočnoj obali reke Gang, turisti dolaze zbog joge, oslobađanja od stresa, raftinga, ali i najlepšeg pogleda na izlazak sunca podno Himalaja.
Jedan poziv, tri mejla i već sam u potrazi za avio-kartom. Cilj putovanja – Rišikeš u Indiji. Najbliži aerodrom je Deradun (Dehra Dun). Mesto gde želim da idem je poznato, za drugo gde treba da sletim nikad čula. Uz pomoć karte pronalazim destinaciju na severu Indije, između Kašmira i Delhija, u blizini Himalaja.
Rišikeš, po indijskim merilima, sa skromnih 100.000 stanovnika zahvaljujući legendarnim Bitlsima postao je poznat u svetu. U gradu hramova, okružen šumom, ili kako se u bedekerima naziva „svetska prestonica joge”, popularne „bube” iz Liverpula tražile su inspiraciju za svoje pesme. U jednom od hramova gde su boravili pre pola veka – 1968, pohađali su transcendentalnu meditaciju i tragali za prosvetljenjem. Čak 8.000 kilometara daleko od srednje Evrope, u kontinentalnom delu Indije, napisali su oko 40 legendarnih kompozicija. Danas taj hram nije aktivan za vernike, posećuju ga turisti, pre dve godine je renoviran i postao je muzej na otvorenom; ulaz je oko 10 evra.
Dug let do odredišta
Rišikeš se nalazi na istočnoj obali reke Gang i popularan je u ovoj mnogoljudnoj zemlji: najveći je duhovni i joga centar Indije. U delu Rišikeša gde smo bili smešteni sveta reka proticala je na 300 metara od nas i to nestvarno čista. Do Deraduna leti se iz Beograda preko Abu Dabija i Delhija ili Bombaja. Poleće se u podne, sleće sutradan u podne; polovina vremena, međutim, provodi se u čekanju, a druga polovina je sam let. Vremenska razlika je plus pet i po sati.
Iako je bio kraj marta, u Deradunu temperatura je bila 34 stepena Celzijusa. Umorna od leta i uzbuđenja jedva podnosim. Lišće vegetacije je žuto iako je i tamo proleće. Vazduh je za nas, Evropljane, težak, jedva se diše. Prva dva dana nisam izlazila na otvoreno. Pluća se napinju, što od vrućine, što od nečistog vazduha.
Do smeštaja u Rišikešu vozi se pola sata taksijem, za šta plaćam 800 rupija, oko 10 evra, i što je za indijske prilike pozamašna suma (jedan evro je 77 rupija). Kako lokalni taksista specijalno poručen za mene slabo govori engleski ostadoh uskraćena za dodatne informacije.
Sama vožnja je iskustvo za sebe: volan je s desne strane, vozi se levom trakom, a pretiče desnom. Kao što kod nas mogu da se vide psi lutalice uz put, tamo promiču majmuni. Pretrčavaju ulicu, iskaču sa mladuncima, klate se na granama. Tu su , naravno, nezaobilazne svete krave koje usred saobraćajnog haosa ležerno hodaju sredinom puta, leže nasred raskrsnice.
Sirene se čuju sa svih strana. Sve me malo podsetilo na Beograd pa šoferska nervoza počinje da raste iako sam turista. Setim se da sam pročitala da je jedan američki ambasador situaciju u saobraćaju opisao kao „funkcionalna anarhija”. Bolje nije mogao, jer u najstrašnijoj vrevi od automobila, pešaka, krava, rikši, motora – niko ne stoji. Svi se kreću i sviraju.
Na jednoj strani pogled mi privlači nešto nalik garaži bez vrata. Unutra se vidi porodica sa decom. Okupljeni su oko velikog lonca, pored njih je i krava. Slika nekako tužna, a istovremeno lepa. Krava im je život, ona ih hrani i oni je poštuju. Sa druge, mlada devojka, sportski obučena, vozi motor i mogla bi da bude slika iz bilo koje svetske, evropske metropole. Suprotnosti su u Indiji na svakom koraku.
Joga i turistički obilazak
Smeštaj je skroman i čist. Dok saopštavaju da imamo neograničene količine filtrirane vode za tuširanje i piće razmišljam o činjenici da u najmnogoljudnijoj demokratiji na svetu sa 1,3 milijarde stanovnika, trećina stanovništva nema dostupan toalet. U smeštaju su Rusi, Amerikanka, Egipćani, Indijci i mi, Srbi. Većina je došla zbog ajurvedskog tretmana čišćenja tela – panča karma. Neki su planinari sa ciljem osvajanja Himalaja, pa su ovde došli da se odmore i zbog masaža.
Iako najveći broj namernika iz celog sveta dolazi zbog joge, meditacije i raftinga, u Rišikešu se može se videti i raditi mnogo toga drugog. Posebna atrakcija je izlazak sunca kod hrama Kunđa Puri na 1.200 metara nadmorske visine odakle se pruža nezaboravan pogled na Himalaje. Da bi se to doživelo kreće se taksijem u pet ujutru krivudavim putem do vidikovca. U šest sati je već gužva. Neki turisti meditiraju, drugi hrane majmune, slikaju se u joga-pozama, ali svi u iščekivanju „najlepšeg izlaska sunca”.
Na horizontu pred našim očima Himalaji – „stene rođene pod suncem, dolina Ganga zadire u njih…” U trenutku kada se pomalja sunce odjekuje grupno „ooommm”. Da se naježiš. Gledam oko sebe – ni jedan turista nije „klasičan”, svi su u nekom hipi stilu, u svom svetu, ali puni svetlosti, prijatni, otvoreni, zagrljeni.
Dok idemo nizbrdo sa vidikovca Kunđa Puri u jednom trenutku ostajemo nas dve, putnice iz Srbije, same na strmoj kaldrmi i nedaleko od nas se pojavljuje majmun. Znamo da su životinje navikle na turiste, ali mi nismo sigurne kako da se ponašamo. Šta ako nas napadne? Ohrabrujemo i zapitkujemo jedna drugu šta da radimo – da li da ga ignorišemo, vičemo, šta ako se pojavi njegova „ekipa”. Sada se smejemo kada se toga prisetimo. Inače, majmun je prvi odjurio u šumu kad je video da ne nudimo hranu.
Mostovi preko Ganga
Atrakcija su i dva prelepa viseća mosta na reci Gang: Ram Džula i Lakšman Džula. Između njih se nalaze tržnica, butici, prodavnice, pijaca. Krave i u toj zoni prolaze zajedno sa pešacima. Kako je velika vrućina, za razdaljinu od dva kilometra između mostova zaustavljamo rikšu. Cena je 10 rupija, više nego povoljna jer je spas od hodanja po vrućini. Savet je da se u Rišikešu ne izlazi na ulicu bez kačketa i vode!
Ponuda suvenira nije velika. Kupuju se ajurvedski preparati, ešarpe, figurine slona za sreću, mirisni štapići. Neki su kupovali lekove jer kažu da su u Indiji duplo jeftiniji nego kod nas. Među turistima se prenosi informacija da je zlato povoljno, ali se niko ne usuđuje da pazari jer navodno ima falsifikata.
Od maserki saznajem kakva je svakodnevica u ovom delu Indije. Mlada Dipti (24) živi sa majkom, ocem i dvojicom braće, u za tamošnje prilike solidnoj (ozidanoj) kući. Zarađuju samo ona i otac. Njena plata je oko 60 dolara mesečno, dok otac u kuću donosi oko 100 dolara. Maserke rade bez slobodnog dana, bez odmora. Samo u slučaju bolesti ili bolesti nekog od članova porodice mogu da izostanu. Stariji brat, kaže Dipti, ne radi, mlađi brat je na koledžu. Majka je domaćica ima malu baštu gde gaji povrće. Skromni su, ali imaju veliko srce. Za uspomenu dobih od Dipti sari – tradicionalnu indijsku nošnju.
Neke osobine Indijaca podsetile su me na naše ljude. Srdačni su, osetljivi, ali i snalažljivi u svakoj situaciji, nestrpljivi u saobraćaju. Koga prihvate taj je dobrodošao u njihovu kuću. Veoma su pobožni. Pred svaki rad se pomole da bude uspešan i za dobrobit svih. Posle ovog iskustva mogu bez zadrške da kažem da ću se u „zemlju bogova” sigurno vratiti. Namaste!
Jednostavno do vize
Zahtev za dobijanje vize može da se podnese elektronskim putem na veb-strani Indijske ambasade u Beogradu. Potrebno je uplatiti taksu od 80 dolara i sve se završava jednostavnom procedurom.
Tri odgovora za krave
Pitala sam lokalce čije su sve te krave koje šetaju nesputano gradom. Odgovor je bio neodređen kao da ni oni nisu znali. U jednom vodiču kasnije čitam da se prema jednoj studiji na temu „Šta će krave na ulici” došlo do tri moguća obrazloženja. Prvo, gust saobraćaj razgoni muve koje su po vrućinama za krave prava napast pa papkari idu tamo gde je frekvencija najveća. Drugo je da izduvni gasovi omamljuju krave i to stanje njima prija i treće da su „krivci” vlasnici krava. Naime, životinje se drže samo dok daju mleko. Kada prestanu domaćin ih pušta jer mu više nije od koristi, a u slučaju da ugine morao bi da obiđe sva sveta mesta u Indiji da bi okajao taj greh.
Skupa čokolada
Hrana je u Indiji vegetarijanska. Jedna Indijka mi pojašnjava da kod nje u kući samo suprug ponekad spremi piletinu. Jede se sve osim mesa: sir, mleko, jaja, povrće, čorbe. U Indiji ima više od 200 vrsta sočiva. Dal-supa od sočiva je obavezna za ručak ili večeru. Hleb se jede malo u vidu tankog testa „ćapati”. Slatkiše koje sam iz Beograda ponela poklonila sam novostečenim poznanicama – dragim Indijkama i njihovoj deci. Komadiće čokolade su štedljivo delili jer iako ima da se kupi, za njih je skupa.
Prva pobeda u Ligi nacija, odbojkašice Srbije bolje od Tajlanda
RIO DE ŽANEIRO – Podmlađena ženska odbojkaška reprezentacije Srbije zabeležila je prvu, pobedu u Ligi nacija, pošto je sinoć u Rio de Žaneiru, savladala Tajland 3:0 (25:13, 29:27, 25:19).
Srpkinje su u prvom meču poražene od Dominikanske Republike 3:1. Izabranice Đovanija Gvidetija su od prvog poena zaigrale silovito, ekspresno povele sa 1:0, a zatim u uzbudljivoj završnici drugog seta uspele da preokrenu rezultat i pobedu sa 2:0.
U trećem setu je viđena takođe odlična partija, koja je seniorke Srbije dovela do maksimalne pobede. Srbija će danas, u trećoj utakmici, igrati protiv Kine od 19 časova po srpskom vremenu.
Potpuno novi avion vredan preko 40 miliona dolara udario u zid pre isporuke kupcu
Kanadski proizvođač aviona “Bombardier” je u sredu potvrdio istinitost fotografiju koja kruži društvenim mrežama, na kojoj se vidi oštećen poslovni avion “Global 5500”, prilikom čega su potvrdili da je do incidenta došlo u njihovom novom objektu u Ontariu — međutim, kompanija nije otkrila nikakve detalje o tome šta je dovelo do nesreće.
Predstavnik proizvođača aviona rekao je za “Global Air” da se incident dogodio 9. maja u zoni za testiranje na zemlji u montažnom centru aviona “Bombardier” i da nijedan član tima nije povređen.
Kompanija je potvrdila verodostojnost fotografije na kojoj se vidi nosni konusnu površinu aviona oštećenu i uništenu, dok se čini da je avion nosom udario u svetlosni stub. Fotografija takođe pokazuje avion “naslonjen” na betonsku barijeru sa slomljenom ogradom. Međutim, kompanija ne zna izvor fotografije.
Završena preliminarna istraga
“Global Air” je došao do naloga društvenih medija na X platformi koji su drugi korisnici društvenih mreža naveli kao izvor fotografije, ali nisu dobili odgovor, te je “Bombardier” pokrenuo nezavisnu internu istragu.
– Marljivo prikupljamo informacije. Krajnji prioriteti kompanije Bombardier ostaju bezbednost i kvalitet njegovih aviona – navodi se u saopštenju.
Preliminarna istraga je zaključila da nema potrebe da proizvođač aviona preduzima bilo kakvu akciju u celoj floti.
– Tim je isključio faktore koji se odnose na tip aviona i kontinuiranu plovidbenost – rekao je predstavnik.
Luksuzni privatni avion
Incident nije uticao na proizvodne operacije u novom pogonu, u koji je “Bombardier” nedavno prešao kao jedinu fabriku za proizvodnju aviona u regionu.
Taj korak napred za kompaniju dolazi pošto je prošlog meseca takođe predstavila novi logo i druge brendove, dok proizvođač aviona preusmerava svoj fokus pretežno na svoje korporativne napore za mlazne avione.
“Bombardier Global 5500” ušao je na tržište privatnih mlaznih aviona 2020. godina. Poslovni avion sa velikom kabinom može da obavlja transatlantske letove do i iz istočne SAD sa maksimalnim dometom od 5.900 nautičkih milja. Najsavremeniji mlaznjak može da primi 16 putnika, noseći ih do odredišta maksimalnom brzinom od 516 čvorova.
Odbijate alko test ? Šta bi vozači u Ontariju trebali znati sa novim policijskim pravilima
Autoputevi širom južnog Ontarija biće zauzeti ovog produženog vikenda povodom dana Viktorije, kada stanovnici obeležavaju nezvanični početak leta.
S obzirom da je na putevima tradicionalno prometno vreme, policija u celom regionu će motriti na vozače.
Ako putuju kroz područje Velikog Toronta, vozači bi trebali znati da je pokrajinska policija Ontarija nedavno najavila novu politiku.
Koja je to nova politika OPP-a?
OPP je najavio da će zahtevati uzorak alko-testa svaki put kada njeni službenici obustave saobraćaj na autoputu kojim patrolira OPP u području GTA.
Služba je saopštila da u potpunosti koristi kanadsku obaveznu proveru alkohola (MAS), koja je izmenjena 2018. kako bi omogućila policiji da zahteva alko-test od bilo kojeg vozača.
OPP narednik Kerry Schmidt je rekao da će uzorci alko-testa biti potrebni čak i ako vozači budu zaustavljeni zbog prekoračenja brzine, korištenja mobilnog telefona ili drugih prekršaja.
Nova mera usmerena je na suzbijanje porasta prekršaja u vožnji s invaliditetom koji je uočen u poslednjih nekoliko godina, rekao je Schmidt.
Mogu li odbiti alko-test?
Ukratko, osim ako ne želite da budete krivično optuženi, ne.
“Ako odbijete, bićete uhapšeni i optuženi”, rekao je Schmidt.
Michael Engel, advokat odbrane koji radi isključivo u slučajevima nasilne vožnje, rekao je da ako vozač odbije dati alko-test, posledice mogu biti opsežne.
„Kao da ste počinili potpuni prekršaj vožnje pod uticajem,“ rekao je Engel za Global News.
“Činjenica odbijanja je kriminalizovana i sa sobom nosi iste kazne kao da ste uradili test, i pali na tom testu, i bili odvedeni u stanicu i pali na još jedan alkotest.”
Engel je rekao da trenutno ima nekoliko slučajeva u kojima njegovi klijenti tvrde da nisu pili ništa, ali nisu dali uzorak daha.
“Oni su smatrali da je zahtev uvredljiv, zaustavljanje proizvoljno, a oni su odbili da udovolje zahtevu i optuženi su”, rekao je.
Engel je rekao da ako je neko optužen za odbijanje testa, to je teško braniti.
Ontario ima zakon nulte tolerancije za mlade, početnike i profi vozače – oni ne smeju imati alkohol u svom organizmu. Ovo uključuje one mlađe od 21 godine; svaki vozač bilo koje doba sa licencom G1, G2, M1 ili M2; oni koji voze vozilo za koje je potrebna AF dozvola ili CVOR; ili bilo ko vozi mašinu za izgradnju puteva.
Ostali vozači sa punom G dozvolom suočiće se s optužbama i/ili kaznama ako se njihova koncentracija alkohola u krvi registruje na 0,08 ili više na alko-testu ili ako vozač padne u opseg upozorenja između 0,05 i 0,079.
„Vožnja je privilegija“, rekao je Schmidt. “I želimo da budemo sigurni da vozači koji voze u vozilima nisu nasilni i da su normalni.”
SERBIANNEWS/CANADA












.jpg)





