Statistika izgleda relativno „pristojno”, ali realnost govori o usporenom rastu, podeljenom svetu i tehnologiji koja istovremeno donosi produktivnost i nove rizike. Prema procenama više međunarodnih finansijskih institucija, globalna privreda 2025. raste oko tri odsto, projekcije se kreću od približno 2,3 do oko 3,2 procenta, zavisno od metodologije. Ipak, zajednički imenitelj im je slabiji rezultat nego pre pandemije. Rast postoji, ali je daleko od „zlatnih godina” svetske ekonomije.
Slika je neujednačena. Napredne ekonomije se kreću oko rasta od oko jedan i po procenat, dok velike ekonomije u razvoju i dalje rastu dvostruko brže – nešto iznad četiri procenta. Time se nastavlja stari trend: zemlje sa višim dohotkom bore se sa slabom produktivnošću i demografijom, dok deo tržišta u razvoju i dalje ima „startnu brzinu”, ali uz veće spoljne šokove.
Inflacija više nije glavna zvezda naslovnih strana. U izveštajima centralnih banaka naglašava se da se pritisci na cene smiruju, a ključne kamatne stope, uglavnom, stoje u mestu – dovoljno visoke da drže inflaciju pod kontrolom, ali bez novih agresivnih povećanja. Mediji ovo opisuju kao prelazak iz faze gašenja požara u fazu življenja sa „trajno skupljim novcem”.
Još jedan motiv koji se ponavlja jeste priča o produktivnosti. Istraživanja pokazuju da glavninu rasta produktivnosti u pojedinim ekonomijama generiše relativno mali broj „izuzetnih” firmi, dok većina preduzeća jedva održava korak. U analizama se naglašava da upravo veća upotreba digitalnih tehnologija, automatizacije i veštačke inteligencije omogućava tim firmama da „pobegnu” ostatku tržišta, čime se produbljuju razlike unutar istih sektora i zemalja.
Svet blokova i duplih lanaca snabdevanja
Kada je reč o međunarodnoj trgovini, brojevi ne izgledaju dramatično, svetska razmena roba i usluga nastavlja da raste, ali tek nešto brže od globalnog BDP-a. Dakle, ulazimo u fazu u kojoj je podeljeno tržište postalo „novo normalno”.
Godišnji izveštaji o trgovini govore o jačanju blokova, većem broju tarifa i sve izraženijem „pregrupisavanju” lanaca snabdevanja. Umesto jednog velikog, relativno ujednačenog globalnog tržišta, opisuje se mozaik regiona i političkih sfera uticaja. Zbog toga kompanije sada moraju da procenjuju ne samo cene i logistiku već i geopolitičku lojalnost, rizik od sankcija i stabilnost regulatornog okvira.
Istraživanja koja prate ponašanje kompanija u toj novoj realnosti pokazuju da velika većina biznisa svesno razgranava dobavljače i kanale. U jednom od globalnih izveštaja navodi se da oko tri četvrtine anketiranih kompanija aktivno širi bazu dobavljača, a više od dve trećine koristi „neutralne” logističke i proizvodne habove, u zemljama koje nisu čvrsto vezane za jedan politički blok.
U regionalnim analizama posebno se izdvajaju primeri delova Azije i drugih „posredničkih” ekonomija koje profitiraju od preusmeravanja lanaca, bilo kao alternativne proizvodne baze, bilo kao tranzitne tačke. Ali ovo nije „slobodna trka ka dnu”, već stalno balansiranje između prilagodljivosti i otpornosti. Kompanije istovremeno razvijaju duple lance, planove za obilazak kriznih zona i oslanjaju se na nove tehnologije kako bi ispratile rizike u realnom vremenu.

Frolopiaton Palm, Freepik


