Srbin u nama polako umire a nastaje Kanađanin

Prije desetak dana stiže kratka poruka: „Kako ti je u tuđini, brate Drago”?

Da li je moj brat postavljajući ovo pitanje imao trenutak melanholične slabosti zbog želje ili brige za bratom ili je pitanje postavio u želji da sazna kako emigrant doživljava novu sredinu i rešava izazove koje mu ona postavlja, nijesam ni pokušao da dokučim.

Bilo kako bilo, ja mu poslah sledeći odgovor: „Dragi brate Đoka diko Srbinova…”

Različiti ljudi bi imali vrlo različita mišljenja i odgovor na tvoje pitanje, zavisno od njihovih pogleda, stremljenja, stepena prilagođenosti, ostvarenosti zacrtanih ciljeva, psihologije pa čak i raspoloženju u datom momentu.

Trideset četiri godine, koliko sam ja u tuđini, veliki je dio ljudskog života i pet godina duže od vremena koje sam proveo u domovini. Mnogo se sazna i iskusi u tom vremenu.

Mnogo se teškoća ali i dobroga proživi i preživi. Meni u te 34 godine najinteresantnije je koliko se moje shvatanje nove sredine mijenjalo kako je vrijeme proticalo.

Razumijevajući starosedeoce, njihove probleme, stremljenja, teškoće i stradanja. Ja sam se vremenom sve više osjećao dijelom nove sredine, postajao im bliži i razumljiviji, a time i jedan od njih. Tako sam i bio bolje shvaćen i prihvaćen.

Od novodošljaka koji gleda na starosjedioce kao bogate, nezajažljive, razmažene kojima je jedini cilj da sirotom imigrantu svuku kožu sa leđa (doduše ima i takvih) vremenom shvatiš da ogromna većina ima iste probleme, ako ne i mnogo veće od tvojih.

Počneš razumijevati njihov humor, poštapalice, izreke, fraze. Stepen u kome uspiješ u tom čini te bliži njima a time i dijelom njihove sredine. Imao sam sreće što sam imao i dobre komšije.

Malo smo jedni drugima ulazili u kuću, još manje rakiju pili, kave ni malo (znaš da kavu ne pijem), ali zato, kako  bi Čedo rekao, „nijesmo imali nijedne g’rke “ a imali smo poprilično uzajamne podrške i pomoći.

Mnogo su mi bolja i prijatnija komšijska iskustva iz Kanade nego što su to iz naše male Hoćevine. Možda je to zbog toga što se drže pravila „dobre ograde (distanca) održavaju i dobre odnose”.

Toronto zovu „mixing pot” jer u ovom gradu živi oko dvjesta pripadnika različitih etničkih grupa iz svih djelova svijeta a govori se preko sto četrdeset jezika. Mnoštvo nacionalnosti sa svih strana svijeta živjeći zajedno, sarađujući i integrišući se stvara jednu novu nacionalnu kategoriju.

U tom procesu gube dio svoga identiteta gradeći jedan novi, kanadski. Uostalom kao i kroz cijelu istoriju čovječanstva.

Ne treba ići dalje i tražiti bolji primer od našeg Balkana.

U poslednjih hiljadu i više godina; Huni, Avari, Tračani, Iliri i drugi utopili su se u preovlađujuću struju Srba, Bugara, Grka, Turaka…

To se dešava i sa mnom i mojim potomcima. Srbin u nama polako umire, nastaje Kanađanin. Sve teče sve se menja, sve što se rodi i umre. Ništa ne traje vječno, tako ni nacionalni identitet. Žaliti zbog toga, a naročito voditi borbu za koju znaš unaprijed da je izgubljena, dodatni je beskorisni teret koji samo opterećuje današnjicu bez ikakva efekta čak i bližoj budućnosti.

„Za moje poste”, što reče stari stric Milko, cilj je da u ovom kratkom momentu od rođenja do smrti čovjek i njegovi najbliži iskuse što manje lošeg a koliko je moguće više dobrog.

Nekima tuđina „asistira” u ostvarenju tog cilja, a mnogome ne.

Meni, za sada, mislim da. A što se tiče izraza „tuđina”, ona to više nije. Za mene je ona nova domovina.

Drago Đačić