O grafitima ili – bogataši mrze činjenicu da postoje besplatne lepe stvari
Luiza je tinejdžerka, najbolja vrsta ljudskog bića. Dokaz za to veoma je jednostavan: mala deca misle da su tinejdžeri najbolji ljudi, tinejdžeri misle da su tinejdžeri najbolji ljudi, a samo odrasli misle da tinejdžeri nisu najbolji ljudi. A to je, naravno, zato što su odrasli najgora vrsta ljudi.
Jedan je od poslednjih dana pred Uskrs. Luizu će vrlo skoro izbaciti sa aukcije umetničkih dela zbog vandalizovanja jedne skupocene slike. Stare gospođe će vrištati, doći će policija, a ništa od toga uopšte nije bilo deo plana. Da je ne hvalimo, ali Luiza je imala savršen plan. Nije plan bio kriv što ga se ona nije pridržavala. Jer ponekad je Luiza genijalna, a ponekad nije, a problem je što i ona genijalna i ona manje genijalna Luiza dele isti mozak. Ali plan? Plan je bio savršen.
Aukcija je mesto gde izuzetno bogati ljudi dolaze da kupuju suludo skupa umetnička dela, tako da tinejdžeri nisu dobrodošli, a pogotovo ne tinejdžeri sa rancem punim sprejova. Odrasli bogataši previše gledaju vesti o „aktivistima“ koji provaljuju i vandalizuju čuvene slike, pa zbog toga na ulazu stoje čuvari od sto pedeset kila i nula grama smisla za humor. To su tipovi sa toliko mišića da neki od njih čak nemaju ni latinski naziv, jer u doba kada se govorio latinski, toliko razbacane budale još nisu ni postojale. To međutim nije trebalo da bude problem, jer je plan bio da Luiza uđe, a da je obezbeđenje uopšte ne primeti. Jedini problem s planom bio je što je Luiza trebalo da ga sprovede u delo. Ipak, mora se priznati da je bio dobar, jer se aukcija održava u staroj crkvi. To znamo jer svi bogataši na aukciji neprestano ponavljaju: „Jeste li znali da je ovo nekada bila crkva?“, jer bogataši vole da podsećaju jedni druge koliko su neverovatno bogati – toliko su bogati da mogu da kupuju stvari od Boga.
Za nekoliko dana, kad počnu uskršnji praznici, niko od okupljenih neće ni pomisliti na Boga, jer tada Bog neće imati ništa zanimljivo da im proda. Ali kod Boga je neverovatno zanimljivo to što on razume ljudske potrebe, pa tako crkve uvek imaju toalete, i zato je Luiza u crkvu ušla kroz prozor toaleta, potpuno u skladu sa planom. To je naučila od svoje drugarice Fiš. Fiš je najbolja u svemu. Na primer, najbolja je u gubljenju stvari i najbolja je u lomljenju stvari, a pogotovo je najbolja u provaljivanju. A Luiza? Ona je loša u gotovo svemu, ali je dobra u besu. Da je ne hvalimo, ali u tome je zaista svetska klasa. Posebno je besna zbog toga što bogataši kupuju umetnička dela, jer bogataši su najgora vrsta odraslih, a najgori način da se umetničko delo uništi jeste da se na njega zalepi cena. Zato odrasli bogataši mrze ono što Luiza iscrtava na zidovima zgrada. Ne zato što vole zidove, već zato što mrze činjenicu da postoje besplatne lepe stvari.
I tako je Luiza ušla kroz prozor s rancem punim sprejova i savršenim planom. Kada se dočekala na pod toaleta, na trenutak je zastala i na zidu nacrtala veoma realističan portret čuvara. Neki površniji umetnik možda bi ih prikazao kao bikove, s obzirom na to da im je vrat toliko debeo da se ne vidi gde im počinje glava, ali Luiza to nikada ne bi uradila. Jer ona vidi ljude iznutra. Zato ih je naslikala kao meduze. Jer, baš kao i čuvari, ni meduze nemaju ni kičmu ni mozak.
Zatim je obukla čistu belu košulju i ušunjala se u gomilu.
Treba reći da Luiza mrzi mnogo stvari na sebi, ali najviše mrzi svoju visinu i težinu. U detinjstvu je želela mnogo toga, ali možda najviše da bude sitnija. Ne voli svoje telo jer ga ima previše, ne voli svoj glas jer je predubok, ne voli svoj mozak jer je stalno tera da priča kad je nervozna. A najviše od svega ne voli svoje srce, jer je uvek nervozno. Glupo, glupo srce.
S obzirom na sve to, verovatno biste pomislili da je neko ipak primetio kada je kročila u staru crkvu. Ipak, prvo morate razumeti da odrasli bogataši retko primećuju bilo šta sem sopstvenog odraza u ogledalu. Zidove prekrivaju skupe slike, sve jedno remek-delo veće od drugog, ali prostorija je puna ljudi koji osmatraju svoje frizure u odrazu na čašama šampanjca. Neke dobro raspoložene žene neprekidno fotografišu, ali ne umetnička dela, već jedna drugu. Neki ozbiljni muškarci razgovaraju o svojim omiljenim slikama, ne kao o umetničkim delima, već kao o investicijama – kao da su uramljene novčanice. Onda muškarci počinju da pričaju o golfu, a žene se grohotom smeju nečemu fantastičnom, jer sve je u njihovim životima najbolje, svi su divni, i zar nije neverovatno da je ovo nekada bila crkva? Naravno, niko od njih ne sme da kaže šta zaista misli o slikama na zidovima, previše se plaše da slučajno ne pomisle nešto pogrešno. Mišljenje uvek mora prvo da iskaže neko drugi, da bi oni znali šta smeju da vole. Jedna žena vraća se iz toaleta sa užasnutim izrazom lica, jer je neko na zidovima nacrtao „grafite“. Sprej još uvek smrdi, i sada je, kaže, hvata migrena.
„Grafiti? Užasno! Vandalizam!“, uzvikuje jedna žena, a druga šapuće:
„Ali… šta ako su oni možda deo izložbe? Šta ako su oni… umetnička dela?“
Panika se širi kroz društvo, kao mokraća u šatoru. Šta ako nisu u pravu? Žene žurno prilaze muškarcima koji razgovaraju o golfu da ih pitaju jesu li to umetnička dela. Jedan muškarac pita: „Je li istaknuta cena?“
(Odlomak iz romana objavljujemo uz dopuštenje izdavača)