Navukao sam radno odelo i otišao u svet

Dragi profesore, sjećam se dobro kada si na predavanju rekao: „Najteže je napustiti svoju zemlju“. Nisam obraćao pažnju na to jer mi to nikada nije bila opcija. Ali sada, posle mnogo godina, kada sam na pragu te odluke, svjestan sam njenog značaja i težine.

Neću ti persirati jer tamo gdje idem to je nekulturno. Kažu stvara se nepotrebna razlika među ljudima. I zaista je tako. Ti kojima smo  persirali i kojima persiramo su nas i doveli tu gdje smo sada – na dno Evrope po svim parametrima.

Dođu vremena kada čovjek treba da podvuče crtu i osvrne se iza sebe, čisto da analizira svoja postignuća. A sa te crte može da vidi ne samo šta je ostvario, već i šta u budućnosti može da ostvari.

Sa crte na kojoj ja stojim, ne mogu da se ne zapitam da li sam ostvario mnogo. Sa te crte ne vidim svijetlu budućnost. Zato, kako si nas učio, treba da prekrižimo tu crtu i iscrtamo neku novu, sa koje ću da gledam u bolju budućnost.

Sa podvučene crte ne mogu da se ne zapitam da li je vrijedilo živjeti čitav život u ovoj napaćenoj zemlji. Da li je vrijedilo proživjeti djetinjstvo pod stalnom snajperskom vatrom, pod stalnim granatiranjem, pod stalnom prijetnjom smrću. Pitam oca, bez želje za prebacivanjem, sa ciljem da kao roditelj pokušam da razumijem i shvatim razloge, zašto je odlučio da nas ostavi čitav rat u Sarajevu, na srpskoj strani doduše.

Kako to da nismo i mi kao mnogi otišli preko „velike bare” koja je tada bila aktuelna a u kojoj smo imali rodbinu. U njegovom pogledu pronalazim odgovor.

To je nada da će se brzo završiti taj prokleti rat, nada da ćemo nakon istog krenuti naprijed, nada  da ćemo živjeti bolje, nada da ćemo preživjeti.

Bogu hvala i jesmo. Osim što je otac ostao RVI (ratni vojni invalid) sada desete kategorije a nekada šeste, zbog gubitka stopala, ostali članovi uže porodice su ostali živi i zdravi, sa dubokim traumama na duši. Ali ovo je Bosna, zemlja u kojoj se nevidljive rane ne priznaju. Sama kategogorizacija boraca je trebala da nam otvori oči u kakvom društvu živimo. Jer zaboga on nije imao nikoga u komisiji ko bi urgirao da se zadrži u istoj kategoriji. Mislio je da će nedostatak stopala biti dovoljan razlog. E pa pogrešno je mislio.

Svi moji su odavde potekli, stasavali i tu se kopali. Mislio sam da ću i ja. Jer nakon završetka školovanja u matici Srbiji i ja se vratih u Republiku Srpsku. Po prirodi stvari, jer je to jedino mjesto gdje sam smatrao da mogu da živim. Zaposlih se u struci, oženih se i skućih. Zaposli se i žena, pa tako zaposleni putujemo svaki dan autobusom na posao jer je jeftinije. Moram da priznam da uživam u Banja Luci, u parkovima, šetalištima. Uživam kada djecu dovedem do Hrama Hrista Spasitelja da se igraju, da se ganjaju, onako dječije.

Ali i tako zaposleni nekako ne možemo da živimo život dostojan čovjeka. Da vozimo noviji auto (čitaj barem 10 godina staro), da odemo rasterećeni na more, da ne prezirem riječ šoping jer je nakon istog vrijeme za štednju, da ne razmišljam o prokletom novcu na satnoj bazi jer ga  naprosto nema dovoljno za normalan život.

Normalan život je ono o čemu maštamo, mogu slobodno reći, svi na ovim prostorima. Normalan život je ono što nam je oduzeto, kako stvari stoje izgleda nepovratno.
Nakon svih zanosa, podvučenih crta, emotivnih rastrojstava, dođe vrijeme da se pogleda istini u oči.

Tada suočen sa realnošću pade mi na pamet pjesma Konstantima Kavafija, Itaka koju poistovjetim sa Republikom Srpskom. Ona ti je dala divno putovanje, bez nje ne bi ni krenuo na put, no ništa ti više ona nema dati.

Suočen sa istinom, odlučio sam da okačim košulju o klin, vratim u futrolu visokoškolsku diplomu, navučem radno odijelo i pokušam stvoriti bolje sutra za svoju djecu.

Ali ne brini se dobri moj profesore jer još nešto važno ću da ponesem sa sobom, ali u svome srcu. Svoju Republiku Srpsku.