To što ne znate gde ste spustili ključeve ili ste zaboravili ime glumca u seriji koju gledate nije znak Alchajmerove bolesti, ali za brigu je kad se gubi funkcionalnost pa oboleli više ne mogu da plaćaju sami račune, ne mogu da koriste telefon, odlutaju…
Kad počnu da zaboravljaju, i relativno mlađi ljudi se uplaše da je to znak Alchajmerove demencije. Dešava se, recimo, da ne znaju gde su spustili telefon ili ključeve, uđu u prodavnicu i ne mogu da se sete šta su hteli da kupe, usred razgovora im „pobegne misao”, u tri koraka smetnu s uma zašto su pošli u drugu prostoriju, izgube iz vida gde su parkirali automobil… Ali, zaboravnost nije uvek znak bolesti. Ona može biti trenutno stanje. Savremen čovek, neprekidno „bombardovan” raznim informacijama i pretrpan obavezama, postaje iscrpljen i rasejan, i ponekad ne pamti uspešno.
Zaboravljanje novih događaja
Ukoliko ga to ne ometa u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti i važnih poslova, dr Mirko Dolić, psihijatar VMA u Beogradu, kaže da nema razloga za strah.
– Tipičan simptom demencije jeste zaboravljanje novih događaja (osoba ne zna šta je danas ručala, a seća se detalja iz dalje prošlosti), informacija (nečije ime, važne datume) ili aktivnosti koje tek planira da uradi: da negde ide, nekog pozove, zakaže sastanak… Nažalost, Alchajmerova bolest je progresivna demencija, pa početna, blaga zaboravnost postupno dobija ozbiljniji oblik. S godinama dolazi do pogoršanja percepcije, jezičkih sposobnosti i emocionalnog stanja i do gubitka funkcionalnosti, tako da ljudi više ne mogu da obavljaju aktivnosti koje su obavljali do tada: da plaćaju račune, odu do prodavnice, koriste telefon, daljinski upravljač, barataju s novcem – objašnjava dr Dolić.
Osobe koje imaju problem demencije, u početnoj fazi mogu biti svesne toga i možda će i same potražiti pomoć lekara. Ali u poodmakloj fazi, kad uđu u začarani krug, više niko ne može da im objasni da imaju problem, jer gube važnu sposobnost samoposmatranja.
– Ostavljaju uključen šporet, desi se da odlutaju i ne znaju da se vrate kući, pa ih policija vraća, kucaju komšijama na vrata… U uznapredovaloj fazi mogu izgubiti osećaj da su žedni, potrebu da se hrane ili da održavaju ličnu higijenu i time ugrožavaju sami sebe. U težim slučajevima paranoje bukvalno mogu imati simptome bilo kog duševnog poremećaja, pa čak i šizofrene. Umišljaju da neko hoće da ih ubije, da ih potkrada, progoni… Zaborave gde su ostavili ključeve ili novac i, pošto ne mogu da ih nađu, optužuju svog najbližeg da ih je ukrao i nemoguće ih je razuveriti, jer su njihove halucinacije za njih realnost – ističe psihijatar.
Još bez leka
Upravo zato trebalo bio se fokusirati na rano prepoznavanje demencije i odmah reagovati.
– Nijedan lek ne može da izleči demenciju, jer je ta oblast još tajna za modernu medicinu. Ipak, postoje lekovi koji mogu da poprave ponašanje bolesnika da uspore napredovanje bolesti i donekle poboljšaju intelektualno funkcionisanje. Članovi porodice, međutim, obolele od demencije dovode na lečenje tek kad kod njih počnu da primećuju teške psihološke simptome. Kad ih pitamo kada je bolest počela, kažu: „Pre mesec dana”, jer prve suptilne promene najčešće pripisuju starosti, a one zapravo uopšte nisu vezane za sam proces starenja, već za razvoj demencije – naglašava naš sagovornik.
REČ STRUČNjAKA: Dr Mirko Dolić, psihijatar
Negovatelji pod stresom
To je najskuplja bolest modernog čoveka: Amerikanci za demencije izdvajaju više novca nego za bolesti srca i rak zajedno. Problem je što je nega ovih bolesnika veoma skupa.
Ako dobijaju odgovarajuće lekove, obolele osobe, uslovno rečeno, u demenciji ne pate. To što ne prepoznaju članove porodice, što ne znaju koja je godina i koliko oni imaju godina – apsolutno im ne smeta. Njihova bolest više pogađa ljude u okruženju.
U našoj sredini i zemljama južne Evrope još uvek negujemo bliske porodične odnose. Vrlo smo vezani za naše stare, što je divna osobina, ali samim tim preuzimamo i veliki deo brige i obaveza oko njih. A, negovanje dementne osobe je izrazito stresno i zahtevno!
Čak i kad finansije nisu problem, kod nas često postoji otpor za smeštaj najbližih u ustanove socijalne zaštite. Članovi porodice se bore s grižom savesti zato što imaju osećaj da izdaju one koji su ih odgajili. Ove osobe moraju da budu svesne da će i sami, u nekom trenutku i popustiti mentalno ili zdravstveno. To nas dovodi u situaciju da umesto jednog, tada imamo dva pacijenta. Pokazalo se da negovatelji u porodici i sami imaju povećan rizik od demencije.
Srbija nema ažurni registar za obolele od Alchajmerove demencije, kao što je slučaj svuda u svetu. Prema popisu iz 2011. procenjujemo da se broj obolelih kreće između 150.000 i 200.000. Ako uzmemo u obzir da još četiri člana njegove porodice trpi, znači da je u našoj zemlji demencijom direktno pogođeno milion ljudi.
REČ STRUČNjAKA: Dr Ivana Popović, psihijatar
Do pogoršanja u domu najbližih

Dr Ivana Popović (Foto lična arhiva)