SVAKO putovanje na Svetu Goru, a za nas Srbe i u Hilandar, predstavlja osobito hodočašće, a u starija vremena i svojevrsni poduhvat.
Treba da se zna da je u starini postojala zavetna obaveza da je u pojedinim srbskim krajevima, osobito u Južnoj, Istočnoj Srbiji ili Metohiji – svaki muškarac morao da ode, bar jednom u životu u Hilandar, a po mogućnosti i do Jerusalima. U teška vremena 17, 18. i 19. veka ponekad su ljudi štedeli čitavog života da bi se pri kraju odvažila na tada ni malo laka putovanja. Pri odlasku, često bi ostavljali i testamente, sa sobom nosili darove za svetinje, svako prema svome imovnom stanju, a po povratku su se dičili donesenim ikonicama, krstićima, kamenčićem… s kojima su često i sahranjivani ili ostavljani u amanet naslednicima.
Svako od tih hodočasnika, molitvenika i podvižnika nosio je sa sobom i spisak preminulih, članova svoje porodice i prijatelja da ga tamo ostavi kako bi se monasi molili za njihov pokoj ili zdravlje i napredak, u svakom pogledu. Po povratku iz Hilandara, a osobito iz Svete zemlje hodočasniku je naglo rastao ugled. Svetogorac je mogao iza svoga imena da doda i jedno hadži (iz grčkog, od agios – sveti; dakle – osveštani), recimo: Uroš hadži Milovanović. Po povratku iz Palestine, imao je pravo da ispred imena doda epitet Hadži, recimo: Hadži Andrej Milovanović. Iz starine je poznat ogroman broj ovakvih primera, a sa prelaza iz 2. u 3. milenijum kod Srba se sve češće ponovo vraća ovaj lepi običaj.
Imao sam 30 godina, bila je to 1977. godina i tek sam pre pola godine srećno zaposlen u Muzeju primenjene umetnosti kad mi je direktor doneo dokument da sam od SANU angažovan da oformim ekipu koja će u manastiru Hilandaru i na Svetoj Gori da proučava riznice.
Neiskusan i sa tankim znanjem jedva sam se nekako pribrao od šoka što me zadesio tako zahtevan zadatak i počeo sumanuto da čitam literaturu i raspitujem se kod starijih kolega šta mi je činiti. Nekolicina dobronamernih su već bili “stari hilandarci” pa su pružali obilje, i saveta i informacija. Sabrao sam ekipu od nas trojice (Dragan Bulatović kolega, kasnije profesor na Filozofskom fakultetu i Ivan Lazić, tada već čuveni konzervator i restaurator nameštaja).
Putovalo se vozom, na stanicu su došle supruge i moj sin Uroš da nas isprate, i onda – grlom u jagode, u novi i potpuno neočekivani svet. Bio je kraj jula, voz pun evropske mladeži u potrazi za letnjim avanturama i umornih gastarbajtera koji su se vraćali u svoja, grčka ili turska sela, s obiljem prtljaga i tužnim očima. U Solun smo stigli ujutru i prvo potražili našu ambasadu da od njih dobijemo instrukcije. S tim papirima odlazimo u policiju za prvu dozvolu, koju će nam uručiti tek sutradan. Noćimo u nekom hotelčiću i malo razgledamo grad, pa ujutru po dozvolu i s njom u Minstarstvo Severne Grčke, gde posle nekoliko sati svako dobija po zatvoreni koverat s papirima. S tim hitamo na autobusku stanicu za Halkidik i u poslednjem trenutku se kačimo na jedini autobus tog dana.Putujemo preko četiri sata džombastim i putem punim serpentina preko zatalasanog Halkidikija i tek u smiraj dana stižemo u gradić zvani Uranopolis, gde tražimo prenoćište. Malo se uveče smucamo po tavernama, na spavanje pa ujutru na drvenu trabakulu, koja se ovde zove kaiki, i ka najvećoj svetogorskoj luci Dafni. Pred brodom carinska i pasoška kontrola, a na njemu sasvim čudna situacija, sve sam muški svet, većina u mantijama i s bradama. U to vreme na Svetu Goru je dnevno moglo da uđe tek 10 putnika stranaca i nešto više Grka. Brod do krajnjeg odredišta plovi gotovo četiri sata jer svraća u lučice usputnih manastira, a kako put odmiče – sve se više odvajamo od vreve i besmislene žurbe našeg sveta.
U sasvim neobičnoj luci, koja podseća na ambijente romana iz nekog od prethodnih vekova – opet kontrola pasoša i prtljaga, pa ulazimo u autobus koji sasvim liči na onaj braće Krstić iz filma “Ko to tamo peva”. Tridesetak putnika, uglavnom sa kamilavkama, po koji šešir ili gola glava, ali svi se krste na polasku, pored kakvog znamenitog mesta, a osobito kad se naiđe na ozbiljniji uspon i autobus počne da stenje i lagano klizne unazad; jer sa desne strane zjapi provalija od više stotina metara; tako da, u slučaju surduka – imalo bi se vreme da se izgovori čitav Očenaš. Oko dva i po sata treba da se stigne do administrativnog centra Svete Gore, do gradića Kareje. Izlazimo sasvim prašnjavi, jer put je uglavnom bio makadamski, a vrućina, kao što je i red – gotovo nesnosna. Sa stanice idemo u Epistasiju, Crkvenu opštinu Svete Gore, gde sekretaru predajemo one zapečaćene koverte i posle posluženja (kafa, ratluk, cipuro i čaša ledene vode, za koju saznajemo da je sa izvora našega Svetoga Save) dobijamo vize za boravak, za koje saznajemo da se zovu diamonitirion; saznajemo da nam je odobren boravak od 15 dana, i to uglavnom u Hilandaru. Saznajemo da je autobus za dalje polazi tek za dva sata, pa odlazimo u jedinu tavernu i u, zaista 17. vek. Stolovi sklepani od dasaka i slobodno se može reći srednjovekovne stolice, a u “kuhinji” poveći grčki šporet, ni nalik smederevcu, i na njemu sva sila tava, šerpi i tepsija sa gotovim jelima. Ubrzo shvatamo da je gazda gluv kao top, a pomoćnik mu, koji izigrava i kelnera – potpuno nem, pa se nekako sporazumevamo i odlazimo da se samo poslužimo živopisnim jelima. Svako iz sudova zahvata u svoje tanjire, prenosi na sto, a gazda nam donosi cipuro i hladnu vodu, a zatim i izvanredno belo vino, koje zovu recina. Jela su izvrsna, prava mediteranska, na maslinovom ulju i začinjena origanom, a za ljubitelje morskih plodova i ribe, kojima pripadam – prava gozba. Ručamo polako, braneći se od dosadnih muva, a kad stigne račun – prosto se zaprepastimo jeftinoćom, jer ukupan ceh nije prešao ni vrednost od dve marke, naravno, u drahmama. Častimo “kelnera” do vrednosti od pet maraka, na šta on prebledi; kasnije nas isprati do autobusa, sačeka da krenemo i vidimo ga sa krivina da dugo za nama maše. U to vreme u Grčkoj se tek smenila vojna hunta, a zemlja je bila sirota “kao sirće” kako se tamo govorilo.

Dušan Milovanović, Foto Tanjug