Pesnik koga je Crnjanski smatrao svojim pesničkim dvojnikom

Njegova poezija ostavila je neizbrisiv trag u književnosti i inspirisala buduće generacije, među kojima je i Miloš Crnjanski, koji ga je doživljavao kao svog pesničkog dvojnika. Na današnji dan, 28. marta 1824. godine, rođen je Branko Radičević, jedan od najznačajnijih srpskih liričara 19. veka, i autor prve zbirke pesama na narodnom jeziku.
Crnjanski i Branko – lirski most
Branko Radičević i Miloš Crnjanski, iako razdvojeni vremenom, povezani su dubokim lirskim osećajem, motivima tuge, izgnanstva i ljubavi prema zavičaju. Crnjanski je u više navrata iskazivao divljenje prema Radičevićevom pesničkom izrazu i smatrao ga svojom književnom srodnom dušom.
Prvo objavljeno delo Crnjanskog, komedija „Maska“ iz 1918. godine, ima za glavnog junaka upravo Branka Radičevića. U tom simboličkom činu prepoznajemo snažnu vezu mladog avangardnog pisca sa romantičarskim pretečom. Crnjanski je u svom poznatom delu „Stražilovo“ spojio svoj lirski glas sa Brankovim, a lišće koje „sa groba Branka, na moj život pada“, aludira na večitu prisutnost Radičevića u njegovoj poetici.
Milan Dedinac, savremenik i prijatelj Crnjanskog, u predgovoru za zbirku „Ono što je živo i ono što je mrtvo – varijacije na temu: Branko Radičević“, piše da je Crnjanski, zapravo, „dopevao melodiju koju je Branko započeo u pesmi ‘Tuga i opomena’“. Dvojica pesnika dele ne samo emotivne tonove, već i zajedničko geografsko i kulturno poreklo – obojicu je oblikovao duh Vojvodine, Temišvara, Karlovaca.
Život u senci mladosti i smrti
Branko Radičević rođen je kao Aleksa Radičević u Slavonskom Brodu, ali je detinjstvo proveo u Sremskim Karlovcima. Školovao se u Karlovačkoj gimnaziji, a kasnije studirao prava u Beču, gde je došao u kontakt sa Vukom Karadžićem i narodnim jezikom koji će obeležiti njegov književni izraz.
Iako je prve stihove pisao na nemačkom, pod uticajem Ulanda i Hajnea, prelazak na srpski jezik i narodni deseterac bio je ključan za njegov pesnički razvoj. Njegova prva zbirka pesama iz 1847. godine smatra se prekretnicom u srpskoj književnosti, jer je potvrdila potencijal narodnog jezika kao medija umetničkog izražavanja.
Umro je mlad, 1853. godine, u 29. godini života, od tuberkuloze. Njegovo stvaralaštvo, iako kratkotrajno, ostalo je jedno od najvažnijih temelja moderne srpske lirike.
Ovo su početni stihovi njegove pesme „Kad mlidijah umreti“:
Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt’ neću!
Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.