Dženi Sevil je rođena pre 55 godina u Kembridžu. Studirala je u Glazgovu, Londonu i Sinsinatiju. U Americi je razvila fikasaciju na ženski izgled: Na strani selebriti kulture apsolutna vitkost, u običnom životu potpuna nemarnost.
Počela je da slika samosvesne debele žene. Najpre sebe, da je ne bi optužili za diskriminaciju. Autoportret Propped (Poduprta) dostigao je 11 miliona evra na aukciji – najskuplje ikad prodato delo jedne savremene slikarke. Njeni neposredni uzori su Lusijan Frojd i Fransis Bejkon.
„Prepoznaju se i uticaji iz dalje istorije. Sevil sama kaže da je učila od Leonarda, Rembranta i Rubensa kako da predstavi ljudsko meso ili inkarnat. Nanosi ga u slojevima, i iz njega gradi kompoziciju. Na pojedinim mestima inkarnat je fragmentovan, jer platno ostaje golo i neobrađeno, čime se naglašava ranjivost figura i grubost konteksta. Na drugima debeli nanosi farbe koji hvataju svetlo i transformišu ga u senke i reflekse“, objašnjava Ralf Glajz, direktor Albertine.
Formalno-stilska, istorijska i kulturološka integrativnost na svakom koraku. Iza vidljivih figura šire se obrisi nekih davnih i dalekih. Tri monumetnalne Mojre-Suđaje su mitološki citati. Tradicija i modernost teku paralelno, kao kod slike Byzantium, naslova koji označava i ranije naselje Vizantion, i kasniji carski Konstantinopolj.
„Ovde se Sevil analitički bavi starijim religioznim slikarstvom. Vidimo zlatnu podlogu pravoslavnih ikona. U vezivanju figura za platno prepoznaju se vizantijske ikonografske tradicije. Autorka širi granice modernosti tako što istoriju koristi za upade dramskog. Ona briše barijere između vlastitog života i istorije, da bi slavila jedno u osnovi rizično iskustvo“, dodaje Glajz.
Ako bi analiza išla preko semiotike, onda bi motivi na platnima Dženi Sevil bili indeks, otisak realnih stvari, u ovom slučaju ženskog tela. Osim dostojanstvenog i opuštenog, tu je i dobra doza prkosa, sa porukom kako je i u životu i u smrti važno ostati veran samom sebi.