Dragan je rešenje da je izgubio izbeglički status primio u dane kada je situacija u otadžbini nedvosmisleno ukazivala da će biti još gore. Nadati se povoljnijem ishodu u ponovljenom procesu bilo je neizvesno i rizično. Jedina sigurna opcija za ostanak u Kanadi bila je ženidba kanadskom državljankom ili nosiocem statusa stalnog rezidenta.
Šarmantan, zgodan i prijatne naravi u studentskim danima plijenio je pažnju i bio vrlo viđen u društvu pripadnica ljepšeg pola. I u novoj sredini sa sličnim ponašanjem imao je takođe dobre rezultate.
Iako blizu tridesete nije imao ni najmanji instinkt niti plan da se skrasi i započne porodični život. Majka je u telefonskim razgovorima sve češće i maštovitije pronalazila razloge da bi ga ubijedila da se oženi.
„Polako majko, ima još vremena, nijesam pronašao pravu,” bili su njegovi odgovori majci. Nikad joj nije naveo glavni razlog, da on ne vidi neki poseban smisao niti razlog za ženidbu.
(D. Jevremović)
Opterećen mislima šta uraditi i kako opstati u novoj sredini, bez para, posla, dobrog savjeta, potpore bližnjih, izašao je iz svog skromnog stana i zakoračao u snijeg i hladnoću Montreala.
Hladnoća ga je, posle besciljnog lutanja skoro praznim ulicama grada, usmerila u prvi tržni centar na koji je naišao. Već na ulazu, na suprotnoj strani prostranog hola primijetio je tri djevojke koje u ležernoj šetnji, zanesene živahnim razgovorom nijesu obraćale pažnju na zbivanja oko sebe.
Prvo ih je pratio pogledom a kada su okrenule iza ugla krenuo je polako i na odstojanju za njima. Zaustavile su se u prodavnici suvenira gdje su birale poklon za vjerenika jedne od njih.
Dragan „zauzet kupovinom“ u istoj prodavnici shvatio je da se one poznaju prodavca odranije.
Dok je plaćao kapu sa znakom javorova lista koju je kupio samo iz pristojnosti i kao povod da započne razgovor sa prodavcem, sa najvećim taktom upitao je za djevojke koje su bile već izašle iz prodavnice.
(Piksabej)
Čuvši njegov naglasak prodavac je posle kraćeg razmišljanja odgovorio: „Moglo bi biti da su iz tvoje zemlje. Jugoslavija, Čehoslavija, Poljska,” okrenuo se sledećoj mušteriji i naplaćujući dodao „ako se vrate upoznaću vas“.
Njihov brzi povratak da još nešto kupe u istoj prodavnici još jedanput potvrdio izreku da: „I ćorava koka ponekad nađe zrno”
Pod izgovorom da mu treba pomoć oko učenja francuskog jezika, posle upoznavanja i kraćeg razgovora, Dragan je dobio telefonski broj. Ne od one koja je najbolje govorila francuski ili imala najbolje pedagoške metode, već od one zbog koje je utrošio sav opisani „detektivski rad”.
Njena ljepota, visok i vitak stas, blag i očaravajući osmeh, bistre i vesele oči bile su dovoljna garancija njene stručnosti, koja je po Draganovoj proceni prevazilazila i Balzakovu.
Na sledećem izlasku usledilo je planiranje programa metoda i lokacije predstojećih instrukcija. Ubrzo su krenuli i časovi jezika, međutim bez nekih značajnijih rezultata, ponajviše zbog posvećenosti vremena drugim temama i aktivnostima.
Iskra privlačnosti koja je zaiskrila samo tri, četiri nedelje ranije, prerasla je u vatru ljubavi pretvarajući odnos učitelj učenik u odnos duboke i iskrene ljubavi dvoje mladih ljudi.
Izmijenivši njihovu uhodanu rutinu svakodnevnice, lokaciju stanovanja, dovodeći u pitanje i njene dugoročne i dalekosežne životne planove.
Međutim, s vremena na vreme blaženu idilu zaljubljenih bi prekinula misao, šta ako svu ovu radost prekine hladna i nemilosrdna odluka nekog anonimnog birokrate i pošalje Dragana nazad.
Ona je znala sve o njegovom imigracionom statusu i brigama oko toga, a kada ju je zaprosio za manje od dva mjeseca pošto su se upoznali, otvoreno i iskreno rekao joj je da bi njen pristanak ujedno riješio i njegov imigracioni status.
Prihvatila je mada joj je njegova direktnost i iskreno navođenje razloga za žurbu unekoliko umanjilo radost trenutka.
„Samo još da pronađemo neku lijepu crkvu gde ćemo se venčati“, predložila je mlada u trenutku romantične zanesenosti.
Njemu su sijevnule oči i ljutito je upitao: „Zar mi nijesi rekla da si ateista?“.
„Naravno da sam bila pošto nijesam znala ni najosnovnije da nekrštena ne mogu se vjenčati u crkvi”.
(Piksabej)
Sledećeg dana već su bili u službi za registraciju sklopljenih brakova. Matičarka, vrlo ozbiljna dama profesionalnih manira, srednjih godina i otmenog držanja, izvukla je debelu knjigu iz stola i počela: „Sledeća subota je zauzeta, sledeća takođe, pa ona iza sledeće”, rekla je listajući i tražeći slobodno mjesto u suboti za ceremoniju venčanja. Listajući približavala se sledećoj zimi, a izraz na licu joj je postojao sažaljiviji.
Ne čekavši da završi Dragan je ležerno i sa osmehom upitao: „A srijeda? Imate li slobodan termin za srijedu?”
Matičarka, iznenađena i sa nevericom pogledala je prvo mladoženju pa mladu, pa opet mladoženju.
„Svaka srijeda je slobodna i svaki termin u njoj gospodine,“ rekla je smijući se naglas.
Sledeće srijede vjenčali su se uz prisustvo dvoje svjedoka.
Ostao je neuručen suvenir i neiskorišćena avionska karta koja ju trebalo da odnese vjereniku na drugu stranu okeana.
Završivši imigracione formalnosti i shvativši da Dragan nema talenta za francuski ubrzo su se preselili u Toronto (englesko govorno područje) gdje i sada žive – u slozi i ljubavi, 31 godinu kasnije.
SERBIANNEWS/CANADA
Drago Đačić, Toronto, Kanada